Hrvatski izvoznici su konkurentni, ali malotko ih subvencionira
Davor Baković, predsjednik Hrvatskih izvoznika i predsjednik Uprave Končar – Mjernih transformatora
Geopolitička previranja kojima svjedočimo nakon što je Donald Trump preuzeo dužnost predsjednika SAD-a u drugome mandatu još nisu rezultirala jasnim novim odnosima u međunarodnoj politici i svjetskoj trgovini. U globalnim odnosima moći Hrvatska nema veliku ulogu, ali posljedice tih preslagivanja osjetit će i njezini građani i njihove kompanije, pa je razumljivo zašto je Vlada osnovala Međuresorno povjerenstvo za praćenje i analizu stanja izvoza u SAD. U njemu su i predstavnici privatnog sektora, među kojima je predsjednik Upravnog odbora udruge Hrvatski izvoznici Davor Baković. Odrastao je u Kini, služi se mandarinskim jezikom kao materinskim, a u Hrvatskoj se školovao i profesionalno napredovao do mjesta predsjednika Uprave Končara – Mjernih transformatora, koji izvoze u SAD, imaju tvornicu u Kini i jako su aktivni u inozemstvu. Kad smo došli razgovarati s Bakovićem, upravo je završavao intervju za jedan kineski portal koji su zanimale iste teme kao i nas.
Kako ocjenjujete aktualnu poziciju izvoznika u kontekstu nestabilnih globalnih trgovinskih odnosa?
– Svi me pitaju za stajalište, za mišljenje, za utjecaj koji je teško zbrojiti i prezentirati. Rekao bih da su velike promjene pred nama, ne samo pred hrvatskim izvoznicima nego i pred cijelim svijetom. U globaliziranome svijetu s ustaljenim načelima i jednom silom, Amerikom, sada se kao sila pojavljuje Kina, u cijelosti se u pitanje dovode načela slobodne trgovine i zagovaraju načela protekcionizma. Scenarij za izvoznike, uključujući američke, nije pozitivan. Sad se uglavnom manifestira u kontekstu nesigurnosti. Treba dugoročno razmišljati, odlučiti hoće li se proizvodnja seliti i kamo, hoćemo li se zatvarati u sebe. Nisu to jednostavne teme, svijet je tako funkcionirao od pada Berlinskog zida.
Pomalo je paradoksalno da se Kina pojavljuje kao zagovornica slobodne trgovine i braniteljica međunarodnoga pravnog i trgovinskog poretka nasuprot Americi.
– Da, teze se zamjenjuju. Promatrate li trendove industrijalizacije Istoka i trgovinske razmjene, neke se politike Trumpove administracije čine logičnima. Ne možete biti velika sila ako ništa niste u stanju proizvesti. Postavlja se pitanje ima li Amerika i dalje industrijsku snagu proizvoditi složene proizvode. Nitko ne sumnja u njezino gospodarstvo, koje se temelji na visokoj tehnologiji. Recentan su primjer revolucija umjetne inteligencije i gradnja pratećih podatkovnih centara koji su potrebni za njezinu upotrebu. Za sve te podatkovne centre trebate imati elektroenergetski objekt, potporu, primjerice transformator. Jesu li Amerikanci u stanju napraviti transformator? Usudio bih se reći da u ovome trenutku nisu.
Naravno da ga znaju napraviti. Pitanje je, valjda, u kojem će im ga roku i tko izraditi.
– SAD pokušava vratiti industriju u svoju zemlju. Ondje su još prije dvadesetak godina shvatili da im je Kina ozbiljna prijetnja i da je sada krajnje vrijeme da reagiraju.
Hoćete li otvoriti tvornicu u Americi?
– Zapravo, ideja je da SAD želi da se ondje proizvode transformatori. To se sigurno neće dogoditi ni 2025., ni 2026., ni 2027. Možda 2028., ali što ako ubrzo nakon toga dođe novi predsjednik i kaže da će ukinuti carine? Ili što ako su ovo bili posljednji predsjednički izbori u Americi? Ne mislim da je riječ o jednoj osobi; okolnosti su složenije i posrijedi su trendovi, ideologija i interesi. Nakon Trumpa mogao bi se pojaviti netko tko bi nas mogao i više začuditi. Nisam optimist. I trenutačno ne biram strane. Prilagodit ćemo posao okolnostima.
Dakle, strateški ste pozicionirani dobro, Končar – Mjerni transformatori u Kini imaju tvornicu, a u SAD plasiraju proizvod koji je jako konkurentan.
– Naši rezultati za 2024. iznimno su dobri, zadovoljni smo zato što smo strateški ostvarili sve što smo planirali u pet godina kad su u pitanju proizvodi i tržišta, jer jedno bez drugoga ne ide. U drugoj polovini ove godine očekujemo smanjenje izvoza u SAD; Americi smo izloženi 20-ak posto, to je realnost. Nismo zabrinuti, naš proizvod potreban je u SAD-u. Mjerni transformatori služe za praćenje i upravljanje tijekovima energije. Mjere stanje na visokonaponskoj elektroenergetskoj mreži i integralni su dio elektroenergetskog sustava. Pojednostavnjeno, mi smo integralni i nezaobilazni dio elektroenergetskog sustava. Končar – Mjerni transformatori znaju napraviti niz proizvoda na koje konkurencija u SAD-u nema odgovor. I što se tiče carina općenito, bolje smo prošli od nekih konkurenata.
Kakva vam je situacija u Kini?
– Končar – Mjerni transformatori imaju tvornicu u Shenyangu koja proizvodi za kinesko tržište, zato sam često u Kini. Mi ovdje radimo u tri smjene, oni u jednoj. Cijena rada otprilike je kao u Zagrebu, za neke pozicije čak i viša. Naš menadžment ondje se bori, ali ne može naći radnike za drugu smjenu. Kažu nam da više nitko ne želi raditi u tvornicama, svi se bave umjetnom inteligencijom, softverom, sličnim djelatnostima. Postavlja se povijesno pitanje: kako proizvoditi u tvornicama u kojima ljudi ne žele raditi? Svijet se razvija prema velikoj automatizaciji, a Kina predvodi. Pogoni u Kini odjednom su počeli izgledati kao znanstvenofantastični film. Kolege s FER-a kažu mi da je u Kini instalirano pola od svih instaliranih industrijskih robota prošle godine. Ako pogledate koliko je gigavata obnovljivaca postavljeno u toj zemlji, a koliko u svijetu, isto tako za nuklearne reaktore, bit će vam jasnije što želim reći. Jednako je s brodogradnjom. Može li Amerika ostati dominantna ekonomska, vojna, socijalna sila na svijetu uz Kinu koja raste tim tempom?
Mogu li se ti trendovi preokrenuti?
– Neke je trendove kasno ili nemoguće preokrenuti, ne znam koji bi bio način. Svijet je velik, razne okolnosti utječu na različite odluke i fenomene i veliko je pitanje događaju li se stvari pod nečijom kontrolom ili imaju unutarnju logiku i uvjetovane su same po sebi. Kina se industrijalizirala i vratila na svjetsku scenu velikim dijelom uz američku potporu. Koliko je unatrag potrebno ići da se stvari preokrenu? Zašto bi Kinezi pristali vratiti se natrag, pa sada ne žele raditi u tri smjene?
Koja je uloga Europske unije u cijeloj toj priči?
– Svi su ovdje jako ljuti na Amerikance i prirodno se pitaju za protucarine. Na što ćemo uvesti protucarine? Ionako bojkotiramo praktično svaki američki proizvod. Kamo ćete staviti dodatnu carinu na Teslu, on se i sada pelješi?
A, evo, Trump tvrdi da Europa kupuje premalo američkih automobila. Komu će carinska licitacija pomoći? Prodaji američkih automobila u Europi? Ni europski automobili više nisu kvalitete kakve su bili, ali barem su dostupniji. Kad kineski snažnije uđu na tržište, i europski će biti ugroženi.
– Kad smo u posjetu Kini, vozimo se kineskim automobilima. Vjerujte mi, već su sada vrhunske kvalitete. Carine su zapravo kontraintuitivne. Amerikanci štite svoju autoindustriju jer su njihovi automobili inferiorni, što se i vidi prema stopi carina. Kinezi subvencioniraju svoje. Svatko pomaže svojima, da se razumijemo, zato ne možete govoriti o čistoj konkurentnosti. Mi u Hrvatskoj možda možemo zato što nas malotko subvencionira, pa kad smo konkurentni, možemo reći da je to prava konkurentnost iza koje stoje pamet, znanje, rad, trud, znoj i krv. A kad je kineski proizvod konkurentan, niste sigurni što je iza te konkurencije.
Na što onda Europa može uopće efektno staviti protucarine?
– Sumnjam da će ih uvoditi na automobile, prije na digitalne usluge. Ali Europa nema svoje digitalne usluge. Možda ćemo ih onda morati plaćati dodatno. Carine uvijek inicijalno dižu cijenu domaćim potrošačima.
Što je uopće industrijska kompleksnost? Proizvoditi plastične dijelove za vozila?
– Naprimjer, naši transformatori nisu jednostavan, nego ozbiljan proizvod, ali ne trebaju znanja iz CERN-a ili Silicijske doline. No trebaju jako mnogo znanja i cijeli ekosustav koji morate njegovati desetljećima da biste ih mogli kvalitetno i konkurentno proizvoditi. Pitanje je bi li uopće bilo moguće njihovu proizvodnju skalirati i premjestiti. Da pokušamo, recimo, sve ono što uspješno radimo desetljećima u Hrvatskoj raditi u nekoj drugoj zemlji, morali bismo seliti ljude, obrazovati tamošnji kadar, pronaći podizvođače odnosno dobavljače. Ti su procesi slični za brodove i automobile. I to su procesi koji dugo traju i iznimno su skupi. Ako bi Kina militarizirala svoj proizvodni potencijal, što bi se dogodilo?
O tome je, zapravo, na kraju vjerojatno i riječ. Veličina Amerike bila je u tome što je svoju proizvodnju civilnih dobara mogla vrlo lako preorijentirati na vojnu. Ali promjena tih trendova carinama mora se platiti osiromašenjem društva.
– Tako je. Nažalost, ni na radnim skupinama, ni na razini udruge, ni kad razgovaram s vama novinarima, moram reći da nisam pretjerano optimističan. O. K., mi izvoznici po definiciji smo borci, optimistični, majstori smo u prilagodbi, snaći ćemo se. To pokazujemo na vlastitom primjeru: Rusija nam je bila glavno tržište, ali nakon aneksije Krima preorijentirali smo se na američko tržište. Da ne kažem da smo u povijesti radili i u Iranu, u Kini, Argentini, i da izgubimo Ameriku, snašli bismo se. Kako kažu, ako se jedna vrata zatvore, druga će se otvoriti. Ali općenito, gledajući svijet, nisam optimističan u kojem smjeru sve ide.
Javljaju se glasovi o potrebi uspostave trgovinskog sporazuma između EU-a i SAD-a, a Kina i SAD otvaraju kanale za komunikaciju.
– Unipolarni svijet vrlo je jednostavan. Kinu je lako izdvojiti, ali tu su i Indija, Rusija, jugoistočna Azija, Europa. Je li Europa zapravo Amerika plus jedan? Ili je zaseban i suveren kontinent s vlastitom politikom? Europa se sastoji od 27 država i svaka vuče na svoju stranu. Zamislite takvu obitelj ili poduzeće u kojem, recimo, četiri generacije odlučuju kamo će na more.
Što očekujete od Vladina Međuresornog povjerenstva za izvoz u SAD?
– Bilo je logično uspostaviti takvo tijelo, ali tek ćemo vidjeti kakav će biti njegov efekt. EU definira carinsku i trgovinsku politiku, Hrvatska je ne može samostalno definirati. Naravno, može utjecati i formirati mišljenje unutar EU-a. Mi smo kao izvoznici na terenu, na tržištu, izloženi gotovo trenutačno utjecajima raznih politika, posebno carinskih, i naša je zadaća osvijestiti to tijelo ili Vladu kako će to utjecati na nas, a posljedično i na Hrvatsku.
Mislite li da se može uspjeti nametnuti naš interes u sumi europskih interesa?
– Nadam se da ćemo uspjeti utjecati na EU. Pitanje je partikularnih interesa, jer interesi Poljske, Francuske, Italije, Španjolske i Njemačke često su suprotstavljeni. Važno je shvatiti da carine kontraproduktivno djeluju na vlastite industrije, osim možda na radnu snagu. Dižu cijene, imaju inflatorni efekt i izazivaju recesiju. Onda treba obratiti pozornost i na strateška područja, u Hrvatskoj su to obrana, energetika, financije, farmaceutika itd.
Na što ste Vladi svratili pozornost da bi bilo strateški iz perspektive izvoznika?
– Zbog naše niske baze sve trebamo štititi, to je ključno. Možda Kini nije problem ako 'umre' od deset do dvadeset posto industrije. Jednostavno, što se tiče industrije, u Hrvatskoj je situacija krizna. Problem su i nelinearni efekti. Ukupan je robni izvoz u Ameriku 800-tinjak milijuna eura, malo više. To je možda od tri do četiri posto ukupnoga robnog izvoza iz Hrvatske. Dakle, izravni učinak nije velik. Recimo da je najveća izvoznica u SAD, a vjerojatno jest, Pliva, koja je u Zagrebu. Mogući gubitak radnih mjesta velika sredina lakše će podnijeti od manje poput Karlovca, gdje bi gubitak tisuću radnih mjesta u HS Produktu bio razoran. Ako neki efekt i nije presudan za ukupnu sliku, za konkretnu sredinu može biti iznimno bitan. I na to treba obratiti pozornost. Vlada i država tu su da vode brigu ne samo o ekonomiji nego i o demografskim trendovima te socijalno-ekonomskim pitanjima. Nije svejedno kako se dolazi do ukupnog BDP-a. Bitno je da svatko da svoj doprinos i da je to geografski raspoređeno, i po industrijama i po komponentama.
Važe li se sada tko će najlakše podnijeti cijenu licitacije carinama?
– Moj je zaključak s prvoga sastanka Međuresornog povjerenstva za praćenje i analizu stanja izvoza u SAD da su akteri kompetentni, da jako dobro razumiju i svijet, i trgovinu, i izvoz, i općenito poslovanje. To je pohvalno. To su najkompetentnije osobe u Hrvatskoj za tu temu. No nisam optimist da će hrvatsko mišljenje biti globalno važno.
Čini se da globalno svi čekaju da prevlada zdrav razum i da se pomire interesi, ali ne znamo što se događa iza kulisa.
– Ne znam, imam mnogo godina iskustva, ali i kad imate sve podatke, pitanje je što točno s njima možete napraviti. Englezi to zovu analysis paralysis.
Mislite li da će Kina čekati ili biti aktivna?
– Deng Xiaoping jednom je rekao da Kina, zmaj, mora prikriti svoju snagu i kupovati vrijeme. Xi Jinping sada je tu izreku zakopao i rekao da je vrijeme da ona pokaže svoju pravu snagu. I Kina se mijenja, i nije homogena kao što svi misle. To je civilizacija stara tri tisuće godina, ne začuđuje što se vraća s ekonomskim i vojnim utjecajem. A kako ondje rade, to je impresivno. U kratkom su roku napravili čudo – tehnološko, obrazovno, znanstveno čudo.
Kinezi su, koliko sam shvatio iz kontakta s njima, posebno usmjereni na zajedničku svrhu države.
– Točno. Uz to imaju složenu i kontroliranu ekonomiju, no kineska država usmjerava tu ekonomiju prema konkurentnosti. Kao da se ponaša kao maćeha: bit ću takva prema vama da će vam sve biti lako kad odete u svijet. U Kini je više od pedeset proizvođača električnih vozila. Svakih pet godina mijenja se tko je prvi, drugi, treći, peti, šesti. Spajaju se, nestaju, konkuriraju. Nevjerojatno je kakvim se cijenama međusobno potkopavaju. A imaju tržište od milijardu i pol ljudi. To nije moguće izgraditi u zemljama s manje ljudi i manjim tržištem.
Jasno je da je Kina napredovala, ali zašto tolike carine? Europa je u sklopu modela CBAM pronašla kako uspostaviti razmjerno dodatno opterećenje za inozemnu konkurenciju s nečistijom industrijom.
– Da, postoje načini ispravljanja neke nepravde poreznim opterećenjem, a da nisu vojni i da nisu puka carina od dvjesto posto. Pritom valja uzeti u obzir i da Kina nije zaboravila kako su zapadne kolonijalne sile djelovale, još se gaji sjećanje na opijumske ratove.
Koliko vam osobna povijest pomaže u uspostavi poslovnih kontakata u Kini?
– Mnogo. Ne mislim da je to specifično za Kineze, to vrijedi za sve velike nacije. Čim poznajete njihovu kulturu, njihov jezik, običaje, odmah ste u prednosti. Malo ste im bolji prijatelji, bolje pregovarate, bolje razumijete kontekst. Mnogo je toga u kontekstu. Ipak ljudi vode biznis.
Izvor: Lider Media